Djordje Balasevic. Eleonora. Zeneszám

Na bogojavljensku noc...
Peku se kesteni, lome se pogace, a venci smokava i praporci se pokace
U prednjoj sobi moga bace... To je vec navike moc
Bez slova poziva, drustvo se sastalo pod istom ikonom,
Za crnim svapskim astalom sto pamti svadbe i dace
Redak sam gost u starom kraju...
Al' znam sta misle, i u snu
I oni mene kanda znaju... Jer cak ni pripiti ni da mi pomenu nju
Cudna je zvercica strast...
Od one ljubavi, zbog glupe svadice...
U buri cutanja potonule su ladice
I minus na kraju salda?
Dal' grom odabira hrast?
Ili se to pak hrast munjama nametne?
Za to bas nemam reci bog zna kako pametne...
To je ta sudbina, valda?
Bila je moja zlatna sansa... A tek sam naceo svoj krug
Moj mali verni Sanco Pansa... Moja ljubavnica...
Saborac... I moj najbolji drug...
Oni ne pricaju o njoj... A ja se ne raspitkivam
Ukrstim politru i noc... I tu i tamo na taj krst se prikivam
Vec me i Dunav pretice... Moja me senka spotice
Al' nista mi se ne tice... I malo sta me pomera i dotice
Sem, mozda, nje?
Kad davo precepi spil...
Sve krene naopaka, svale se vanglice, zadrema kum,
I nesto nisu ove "london stanglice"
Ko kadgod, u doba slavna?
Pogresno uklopljen stil...
Kinesko posude, salvete heklane,
Model iz izloga a cipele od preklane
No, rizling sve to poravna
Vec me Dunav pretice... Vec me senka spotice
Nista me se ne tice... Nista me ne dotice