Djordje Balasevic. Lađarska serenata. Zeneszám

Da od silnih briga Bog posustane,
Pa me zamoli da ga odmenim,
Ne bi bilo lepo da mu, dok ne ustane,
Svet na bolje promenim...

Ipak, kad vec drzim zezlo cudesno,
Zavar'o bih trag gromom plamenim...
A dotle bih reku skren'o malko udesno,
Starim drumom kamenim...

Pa da kroz moj salas lade prolaze,
I od derma jos stanu trubiti,
Da ti bar s basamka gledam obraze...
Kad ih ne smem ljubiti...

Pa da me u sluzbu sam car pri'vati...
Teget mundir knap... Dugmad - dukati...
Da se, kad medaljon krenes pokazivati,
Nemas cime brukati...

Pa da i tvoj baba podavije rep...
I da drugi list pocne listati:
Jel'te, gospon-matroz, mozel' ovaj slep
Pod vas oraj pristati?

Malen je sobicak srce bekrije...
Jednu jedinu moze primiti...
Al bez brige... Sve da santa nebo prekrije...
Imas di prezimiti...

Sad utuli fenjer... Sakri sibicu...
Mesecev cu prah tek da istrunim...
Da u mraku lovim zlatnu ribicu...
Da joj zelju ispunim...